29. 12. 2012.

Otvoreno pismo Prosvetnoj inspekciji


Poštovani gospodine Grujiću,

Predškolska ustanova Neven iz Kladova je ponovo raspisala konkurs za radno mesto knjigovođe u publikaciji Poslovi, broj 497. Ova ustanova je i pre mesec dana raspisala isti konkurs za radno mesto, pa ga poništila bez objašnjenja. Sve su ovo činjenice koje se lako mogu proveriti, ali Vi očigledno iz nekih razloga ne želite da reagujete.

Zvali smo Vas telefonom, kontaktirali elektronskom poštom, poštom smo Vam poslali da utvrdite pod kojim okolnostima se poništavaju konkursi. Šta Vi još želite?

Smatramo da ste Vi odgovorni zbog ovakvog stanje u prosveti u opštini Kladovo, pa ćemo se žaliti ministru prosvete zbog ovako neodgovornog ponašanja i grubog kršenja Zakona i Ustava.
---------------------------------------------
Kako ocenjujete rad Prosvetne inspekcije?

1. 12. 2012.

Club Fusion, Kladovo

21. 11. 2012.

Poništen javni konkurs u vrtiću Neven


Direktorka predškolske ustanove Neven je odlučila da više ne poštuje Zakon o radu i Zakon o osnovama sistema obrazovanja i poništila je javni konkurs za radno mesto koje je sama raspisala.

Pretpostavlja se da je direktorka verovala da se na raspisan konkurs niko neće javiti, što bi joj omogućilo da na dato radno mesto zaposli nestručnu osobu, ali planovi su propali, s obzirom da u Kladovu i celoj Srbiji ima dosta nezaposlenih.

Kad su prijave za radno mesto stigle, direktorka je brže-bolje otrčala do Nacionalne Službe za Zapošljavanje-NSZ u Kladovu da poništi javni konkurs i tako pakosni plan ostavi za drugu priliku, kada se na konkursu niko neće javljati.

Sve ovo bi prošlo bez ikakvih posledica da nije bilo savesnih građana koji su u NSZ primetili poništen konkurs i slučaj prijavili inspekciji.

Treba ispitati ulogu u svemu ovome i zaposlenih u NSZ u Kladovu koji nisu obavestili nijedno nezaposleno lice da je prvobitni konkurs bio raspisan. NSZ je pokazala svoje pravo lice i koliko im je stalo da zaposle nezaposlene građane.

Na mnoga pitanja tačan odgovor ćemo imati nakon uviđaja Inspekcije i pretpostavlja se da će slučaj biti prosleđen javnom tužiocu.

Za sad ostaje zabeležen pokušaj da se ograniči pravo građana na slobodno zapošljavanje, za šta je predviđena kazna zatvorom do godinu dana.
----------------------------------------------------
Kako ocenjujete rad direktorke predškolske ustanove Neven?

17. 11. 2012.

Proglašeni pobednici konkursa projekta "Moguća Srbija"

Na konkurs projekta “Moguća Srbija”, koji je bio otvoren do 13. maja, prijavljena su 103 rada. Stručni žiri je napravio uži izbor radova, koji su od 4. avgusta postavljeni na sajt Mogucasrbija.rs i izloženi na javnu diskusiju zaključenu 10. septembra. U drugom krugu rada, stručni žiri je, uzimajući u obzir i mišljenja i stavove iz javne diskusije, odlučio da nagradi 15 radova.
...
U okviru kategorije BORBA PROTIV KORUPCIJE, nagrađen je Alen Nikolić, inženjer elektrotehnike iz Kladova, za predlog „Korupcija prilikom zapošljavanja“ u kojem se zalaže za jednaku dostupnost i uslove za traženje radnih mesta svih građana Srbije. 
...
U okviru kategorije RURALNI I URBANI RAZVOJ nagrađeni su:
Katarina Nikolić, diplomirani arhitekta iz Velikog Gradišta, za predlog Rehabilitacije kulturnog nasleđa i prirodnog potencijala Opštine Veliko Gradište;  
Miloš Četnik
, student iz Beograda, za predlog projekta izgradnje Zelene oaze u novobeogradskom bloku broj osam i Alen Nikolić, jedini dvostruki dobitnik, koji je predložio formiranje Komisije nadležnog ministarstva koja bi pratila sprovođenje Zakona o planiranju i izgradnji.
...

Vest preuzeta sa: >>

5. 11. 2012.

Zaključak


Granica na našem delu Dunava bila je oslonjena prvenstveno na reku. Ona je predstavljala prirodnu rečnu granicu, duž koje su se smenjivala razna varvarska plemena, i kao neprijatelji i kao saveznici u sastavu romejskog vojnog sistema odbrane. Kako je limes predstavljao prirodnu utvrđenu granicu prema varvarskom svetu, objekti koji su građeni za odbranu od neprijatelja, zavisili su od vremena u kojem su nastali. Tako u početnom periodu formiranja limesa logori se u planu skoro ne razlikuju, imaju kapije na sve četiri strane, četvorougaone kule uz unutrašnje lice bedema, kao i sličan raspored zgrada u unurtrašnjosti logora. Međutim, sredinom III veka usled velike invazije varvara, kada je limes prvi put znatno ugrožen, dolazi do nekih promena. Izvršene su promene na gabaritu postojećih tvrđava, a ujedno je došlo i do izgradnje novih. Od vremena Dioklicijana i Konstantina, kasteli menjaju klasičnu formu, napuštaju rimski šablon gradnje, tako da se sada kasteli prilagođavaju konfiguraciji terena i biraju mesta za njihovo podizanje. Osnova tvrđava je različita, jer je prilagođena podlozi ili starijim temeljima. Odbrambeni objekti su podizani na obali Dunava, na položajima i rastojanjima sa kojih su mogla međusobno biti posmatrana. Gde su rastojanja bila velika praznine su dopunjavale stražare ili utvrđena pribežišta. S obzirom da su utvrđenja građena za odbranu od dugotrajne opsade, kule su izbačene na spoljnu stranu kako bi se smanjila vatrena moć projektila. Bile su više od bedema, a oblici i veličina kula različiti, kako između tvrđava, tako i u okviru jedne tvrđave, tako da postoje četvorougaone u obliku pravilnog ili nepravilnog pravougaonika, potkovičaste, potkovičaste u obliku razvučenog latiničnog slova U, kružne, a nekad je kula mogla imati i funkciju crkve ( Saldum ). Građene su na isti način kao i bedemi, u tehnici opus mixtum tj., od redova pritesanog kamena, koji se smenjuju sa 3 ili 5 redova opeka, zaliveno malterom. Veća i manja utvrđenja su bila tako raspoređena da pre svega, brane ušća pojedinih rečica i većih potoka od prodiranja u dublju unutrašnjost. Na značajnim strateškim punktovima bila su izgrađena veća utvrđenja kao što su Veliki Gradac. Čezava, Karataš. Između većih postavljene su manje tvrđave, među kojima se istuču Saldum, Bosman, Boljetin, Ravna, Hajdučka Vodenica. Kod pojedinih utvrđenja ( Čezava, Najdučka Vodenica ), konstantovani su ostaci pristaništa, što je postojanje ovakvih sistema utvrđenja omogućilo sigurniju plovidbu Dunavom. U nekim tvrđavama su postojale i hrišćanske crkve, relativno značajnih razmera, kao što su crkve konstantovane u Boljetinu, Velikom Gradcu, i jedna manja u obnovljenoj severoistočnoj kuli na tvrđavi Saldum. Međutim, uprkos svojoj velikoj građevinskoj aktivnosti, kada je obnovljen i iznova podignut čitav niz utvrđenja, Justinijanova politika doživela je neuspeh, jer usled upada Kutrigura, Slovena i Avara, granica je bila znatno oslabljena i nije mogla dugo da izdrži stalne upade varvara. Ranovizantijski limes je definitivno uništen navalama Slovena početkom VII veka.
Prilikom arheoloških istraživanja sprovedenih na desnoj obali Dunava, od Beograda do granice sa Bugarskom, sakupljena je znatna količina pokretnog materijala. Posmatrajući u celini, najviše je prikupljeno fragmenata keramičkih posuda, na osnovu kojih se uočava postojanje različitih oblika posuda. Najveći procenat otpada na prisustvo amfora, lonaca i zdela različitog oblika, dok manji broj  u odnosu na njih, čine delovi pitosa i krčaga.
Najzastupljenije je poljoprivredno oruđe, koje govori o različitim vidovima delatnosti kojima se stanovništvo bavilo. Dobra zastupljenost zemljoradničkog alata u kastelima na limesu, ukazuje na promene koje su se u ovom periodu dogodile u načinu snabdevanja vojske, a koje su imale za posledicu njenu ruralizaciju.[1] Nalazi klešta, nakovnja, kalupa za livenje i kašike za obradu keramičarskih sudova na vitlu, svedoče da su u okviru kastela mogle postojati raznovrsne radionice. Nalazi oružja i konjske opreme su retki.
Oružje je zastupljeno najviše sa primercima ofanzivnog naoružanja za borbu na daljinu ( koplje, luk i strele), a od defanzivnog naoružanja, nađeno je četiri rukohvata štita, kao i jedan pločati oklop na lokalitetu Svetinja, i deo umbo štita na lokalitetu Rtkovo – Glamija I.
Nalazi konjske opreme sa ranovizantijskog limesa su retki. Prisustvo konjske opreme konstantovano je na lokalitetu Porečka reka, gde je nađen jedan đem i deo dvodelnih žvala, kao i na lokalitetu Rtkovo, odakle takođe potiče jedan primerak dvodelnih žvala.

Pored nalaza uobičajenog pokretnog materijala, uočeno je postojanje i materijala koji se vezuje za različite etničke nosioce. Najveća količina stranog materijala je uočena na lokalitetu Sapaja, gde je u kasnoantičkom sloju uočena najveća količina sarmatskog materijala. U istom, kasnoantičkom sloju je uočen materijal koji se vezuje za seobu naroda, od koga ima fragmenata keramike ukrašenih žigosanim ornamentom, koji se vezuju za Gepide, a među njima i fragmenata sive hunskodobske keramike, sa uglačanim ornamentom, koji se razlikuje od srodne sarmatske, koja je rađena na vitlu i ukrašena linearnim ornamentima, a znatan broj sarmatskih posuda je rađen i gnjetanjem. Grnčarija sa gepidskim karakteristikama uočena je i na lokalitetu Svetinja, gde ima ulomaka grnčarije koji potiču od ukupno 14 celih posuda, od kojih su dve imale glačanu dekoraciju, dok su ostale bile ukrašene pečatnim ornamnetima. Prikupljena je i znatna količina istočnogermanskog materijala, a njihova najveća zastupljenost uočena je na lokalitetiu Sapaja.


[1]   И. Поповић, op. Cit., 238

Pokretni materijal


Tokom arheoloških iskopavanja sprovedenih na desnoj obali Dunava od Beograda do granice sa Bugarskom, sakupljena je značajna količina pokretnih nalaza. Pokretni materijal sa istraženih utvrđenja se može razvrstati u nekoliko opštih grupa, na osnovu kriterijuma upotrebne vrednosti, odnosno njihove funkcije. Tako se materijal može grupisati na nalaze keramičkih i staklenih posuda, kako celih tako i fragmentovanih; na grupu predmeta koji čine delove odeće i nakit; predmete koji čine alat i pribor; predmete koji predstavljaju oružje i konjsku opremu, predmete koji se vezuju za građevinsku opremu; predmete koji su korišćeni za osvetljenje, kao i na predmete koji su služili za različite namene.[1]
- Nalazi keramičkih i staklenih posuda:
Na velikom broju utvrđenja VI veka, duž dunavskog limesa, otkrivena je znatna količina keramičkih posuda, među kojima najzastupljenije oblike čine amfore.[2] Brojna zastupljenost amfora duž vodenih saobraćajnica je uobičajena pojava, jer su one bile pogodne za transport, dok na lokalitetima u unutrašnjosti Balkana situacija je suprotna.[3]
Amfore su jedini oblik grnčarije koji se javlja sa istim osobinama na širokom prostoru. Vrste amfora ukrašene češljem, žljebovima i rebrima su česte pojave na istraženim utvrđenjima duž Dunava. Grnčarija je zastupljena sa svim vrstama i oblicima ( T. I / 1,2). Neke amfore su isključivo uvožene, jer ih je malo nađeno. Takve bi bile velike vretenaste amfore.[4] Lonci i druga grnčarija u starijem periodu kraj IV i početak V veka, pravljena je na brzom vitlu, dok se grančarija iz mlađih salojeva, od druge polovine VI veka pravi na sporom vitlu i skoro bez vitla. Grnčarija je obično sive boje ujednačeno pečena.[5] Od grnčarije, pored amfora, velik procenat čine lonci, raznovrsnog oblika. Najčešće su koso razgrnutog oboda, i lonci blago razgrnutog oboda sa koga polazi drška, trakasta i žljebljena.[6] ( T. I / 3,4,8,5 ) Pored lonaca, sakupljeni su brojni primerci zdela, sa naglašenim vratom i ramenom, zdele bez naglašenog vrata i ramena sa ravnim i kosim obodom. Ukras se obično  javlja u gornjem delu, izveden vodoravnim, utisnutim crtama.( T. I / 7 ) Od ostalih posuda, prisutni su krčazi, koji se prave na brzom vitlu, spolja obično tamno mrke, a u prelomu sive boje. Imaju naglašen trbuh, i široki vrat, koji se prema obodu blago širi. Zajednička osobina raznovrsnih lonaca, zdela je istanjeni i izduženi oblodi.[7] Gleđosana keramika je koja je karakteristična za đerdapski deo limesa u IV veka zastupljena je relativno malo.[8]

Pored keramičkih nalaza, nađeno je dosta fragmenata staklenih posuda. Većina fragmenata staklenih posuda pripada čašama sa i bez stope, zdelama, i prozorskim oknima.


nalazi delova odeće i nakita:
Prilikom istraživanja ranovizantijski utvđenja duž dunavskog limesa otkriveni su metalni i koštani predmeti,  koji čini delove odeće i nakita. Nalaze delova odeće čine kopče,izrađene od gvožđa i bronze. Nalazi raznovrsnih oblika pređica, od gvožđa i bronze, sakupljeni su na većem broju ranovizantijskih utvrđenja duž Dunava.( T.  IV / 4 ). Grupa nalaza koja čini nakit, sastoji se od velikog broja primeraka fibula, koje su nađene na skoro svim lokalitetima duž Dunava. Najčešće su zastupljene fibule sa posuvraćenom stopom, sa obmotajem, i fibule posuvraćene stope sa pseudoobmotajem.[9] ( T. IV / 7,8,9 )
 Pored fibula, zastupljeni su i primerci naušnica, prstenja, narukvica, ukrasnih igala, privezaka i  perlica.( T. IV / 2,3,5 )

Alat i pribor:
Raznovrsna proizvodna delatnost poznata nam je preko brojnih raznolikih nalaza oruđa i pribora, koji su se koristili za određenu vrstu zanata.
Osnovna privredna delatnost stanovništva u logorima bila je zemljoradnja, o čemu sveoče nalazi poljoprivrednog oruđa, kao što su budaci, motike i rala.(T. II / 1 ) Budak sa čekićasto zavšenom ušicom, poznat je sa lokaliteta Karataš i Pontes. Primerci teške dvozube motike, koje su služile za kultivaciju bilja u brdsko – planinskom području, retki su, a sa dunavskog limesa potiču dva primerka sa lokaliteta Sip i Boljetin.( T. II / 2 ) Na značaj zemljoradnje najbolje nam svedoče nalazi rala. Nalazi simetričnih raonika sa dugim i uskim ili kratkim i širokim usadnikom zastupljeni su na kasnoantičkom limesu u logorima: Karataš, Pontes, Saldum i Boljetin. ( T. II / 4,5 ) Na isti zaključak navode nas i brojni nalazi srpova i kosa, koji su zastupljeni u velikom broju u logorima duž dunavskog limesa ( Čezava, Boljetin, Karataš, Porečka reka, Ravna, Pontes i Sapaja ). Srpovi iz kastela na limesu su manji, šireg su sečiva, često sa lukom u obliku elipse, dok su srpovi iz kasnoantičkog kastela kod Porečke reke neuobičajeni, jer im sečivo nije lučno, već prelomljeno pod pravim uglom.( T. II / 10) Pored srpova, koji su služili za ubiranje plodova žitarica, sa limesa potiču i brojni nalazi kosa, koje su služile za sečenje trave. Postoje kose sa dugom i kratkom drškom, a sa limesa poznati su i primerci kosa sa kraćom drškom, i oni potiču sa lokaliteta Pontes i Boljetin.( T. II / 3 ),(T.III / 5). Isto tako i kosiri, koji su u veoma velikom broju nađeni u kastelima i utvrđenim gradovima, imali su široki primenu u svakodnevnom životu, npr. za krčenje, potkresivanje granja, šiblja, korenja i sl. Jednostavni oblici sa trnom ili usadnikom, imali su najširu namenu, i nađeni su u svim arheološkim kontekstima  u oblasti srpskog Podunavlja.[10]
Od oruđa koje se koristilo za obradu drveta, iz logora na podunavskom limesu, potiče znatan broj različitih vrsta sekira. Najzastupljeniju vrstu sekira, čini tip sa čekićasto završenom ušicom u obliku masivne ploče, sa jako izraženim trougaonim krilcima sa obe strane kružnog otvora. Ovaj tip se sreće na lokalitetima: Mihailovac, Karataš, Boljetin, Hajdučka Vodenica i Veliki Gradac. Pored sekira, za obradu drveta koristile su se i bradve, koje su služile za deljenje drveta.( T. II / 8 ) Nalazi bradvi sa podunavskog limesa, potiču sa lokaliteta: Saldum Karatš, Donje Butorke, Boljetin i Ravna.U grupu oruđa koje se najviše koristilo za obradu drveta, spadaju i keseri, kojima su se okresivale, uglačavale i izravnjavale drvene površine.( T. II / 6 ) Nalazi ovog alata u srpskom Podunavlju su retki. Sa podunavskog limesa, iz ostave alata u Boljetinu, potiče nalaz dvodelnog kesara, a nalazi dvojnih lučnih kesara konstantovani su u logorima Pontes i Ravna. Ostalo oruđe za obradu drveta ( strugači, svrdla, dleta, dleta za dubljenje, sečiva od renda ), zastupljeno je u logorima na limesu, u relativno velikom broju.( T. II / 7,8,9)[11]
Na osnovu nalaza pojedinačnih primeraka klešta, koji su sa limesa poznati iz utvrđenja Karataš i Saldum, kao i na osnovu nalaza nakovnja iz Karataša, uočava se da su u okviru samih logora postojale radionice za obradu metala.
Stočarstvo je bilo veoma važna grana poljoprivrede,a stočarski proizvodi, vuna i koža, korišćeni su u velikoj meri. Međutim, da bi mogli da se koriste za izradu odevnih i drugih predmeta, vuna i koža su morale da prođu kroz složeni tretman obrade, za šta  se koristio određeni alat: noževi za sečenje kože, makaze za strigu ovaca, pršljenci, preslice i grebeni. Nalazi noževa za sečenje kože sa sečivom povijenim prema dršci, poznati su sa loklaliteta: Saldum, Boljetin, Karataš, Prahovo.( T. III / 3 ) Primerci lučnih makaza su najbolje poznati sa limesa iz logora: Karataš, Pontes, Boljetin, Veliki Gradac, Hajdučka Vodenica. ( T. III / 4 ) [12]
Nalazi keramičkih i koštanih pršljenaka različitog oblika, česta su pojava na skoro svim lokalitetima duž Dunava.( T. III / 6,7,8 )
U grupu pribora, spadaju noževi koji su se koristili za sečenje i spremanje hrane. ( T. III / 1,2 ). Brojni su i predmeti koji su se koristili za ličnu upotrebu, kao što su koštani češljevi i pincete.( T IV / 6 ) Koštani češljevi zastupljeni su u dva oblika:jednoredni i dvoredni, sa ravnim ili zaobljenim bočnim stranama. Telo češlja se sastoji od pločice pravougaonog oblika, koja je mogla biti neornamentisana, ili ukrašena urezanim linijama ili koncentričnim krugovima.[13] Duž dunavskog limesa, nalazi češljeva veoma su zastupljeni, i poznati su skoro iz svih istraženih logora.( T. IV / 1 )  
građevinska oprema:
Od velikog broja pokretnih nalaza otkrivenih na ranovizantijskim utvrđenjima duž Dunava, znatan broj pripada grupi predmeta koji su činili građevinsku opremu. Nalazi građevinske opreme ukazuju da su gradili i skromnije objekte od drveta, koji su imali krovni pokrivač, na šta ukazuju nalazi tegula, opeka i imbreksa. Sakupljeni su i predmeti, koji su služili za učvršćivanje drvenih građevinskih elemenata, od gvožđa kao što su: klinovi, klanfe, baglame, ekseri ( T. V / 1,2,4,5 ). Toj grupi predmeta pripadaju ključevi, brave i reze ( T. V / 6,3 ). Grupa predmeta koji čine građevinsku opremu sa ranovizantijskog limesa, sakupljena je na lokalitetima: Sapaja, Svetinja, Hajdučka Vodenica, Rtkovo, Borđej., Boljetin, Ravna.[14]

 Oružje i konjska oprema:
Tokom ranovizantijskog perioda oružje se na osnovu svoje funkcije delilo na: defanzivno ( štit, oklop ), ofanzivno za blisku borbu ( mač, koplje, nož ) i borbu za daljinu ( koplje, luk i strele ). Nalazi oružja su relativno retki. Na lokalitetima duž podunavskog limesa najbrojniji su primerci naoružanja za borbu na daljinu, gde spadaju oplate refleksnog luka, u raznovrsne stralice.[15] Sa dunavskog limesa, potiču pet primerka oplate refleksnog luka, sa tri lokaliteta: Tekija, Pontes i Hajdučka Vodenica. ( T. VI / 3,4 )[16]  Nalazi raznovrsnih strelica ( deltoidnog oblika, u obliku vrbinog lista, trobridne strele, strelice u obliku probojca, pljosnate ),potiču sa lokaliteta: Sapaja, lokaliteta Svetinja na Viminacijumu, Boljetin, Pontes, Karataš, Rtkovo, Milutinovac, Donje Butorke, Prahovo.( T. VI / 9,10,11 ) Pored strelica, nađeno je nekoliko primeraka koplja ( Boljetin, Rtkovo, Ravna, Milutinovac)
( T. VI / 6,7,8 ). Defanzivno oružje na podunavskom limesu, zastupljeno je sa jednim primerkom pločastog oklopa, koji potiče iz trećeg horuzonta ranovizantijskog sloja na lokalitetu Svetinja,( T. VI / 1 ) kao i jedan primerak, koji čini deo umbo štita, iz sloja rušenja na lokalitetu Rtkovo – Glamija I. ( T. VI / 2 ) Primerci rukohvata štita, sakupljeni su na lokalitetima Rtkovo – Glamija I, Sip, Karataš[17] i na lokalitetu Svetinja na Viminacijumu.( T. VI / 5 )
Prilikom istraživanja sprovedenih na ranovizantijskim utvrđenjima duž Dunava, otkriven je mali broj nalaza koji pripadaju konjskoj opremi. Na lokalitetu Porečka reka, sakupljena su dva nalaza konjske opreme, koga čine đem i deo dvodelnih žvala. Prisustvo konjske opreme poznato je i sa lokaliteta Rtkovo – Glamija I, gde iz sloja rušenja potiče jedan primerak dvodelnih žvala.[18]
Od opreme za osvetljenje nabrojnuju grupu sakupljenih nalaza čine lampe ( žižci ), koji predstavljaju prenosiv vid osvetljenja, koji su imali dva otvora, jedan za sipanje ulja, a drugi za umetanje fitilja. Najbrojniji su keramički primerci, dok su bronzani žižci relativno retki. Mogu biti gleđosani i negleđosani. Gleđosani nisu bili ukrašavani, dok su negleđosani ukrašavani prilikom izrade, pre pečenja, različitim vidovima ornamenata. ( T. V / 7,8,9 ) Zastupljeni su skoro na svim istraženim lokalitetima duž Dunava ( Hajdučka Vodenica, Boljetin, Sapaja, Ravna, Čezava, Rtkovo. Mihajlovac, Mora Vagei, Milutinovac, Diana, Pontes ).[19]

Prilikom istraživanja sprovedenih duž desne obale Dunava, sakupljena je i znatana količina neuobičajenog materijala, koji se vezuju za različite etničke nosioce. Najveća količina stranog materijala sakupljena je na lokalitetu Sapaja, gde je u kasnoantičkom sloju konstantovana najveća količina sarmatskog materijala. Nađene su posude rađene na vitlu i gnjetanjem, ukrašene linearnim ornamentom, koje se vezuju za Sarmate. Na lokalitetu Sapaja sakupljena je i znatna količina istočnogermanskog materijala. Od naoružanja koje se vezuje za istočnogermanska plemena, izdvaja se nalaz dvoseklog mača – spate, strelice deltoidnog oblika, i u obliku lovorovog lista. Od ostalog materijala, izdvaja se nalaz bronzane livene pređice,  koštani jednoredni i dvoredni češljevi, minđuše sa poliederičnom livenom jagodom, ovalni, bikoniočni i pločasti pršljenci, fibule sa posuvraćenom stopom.[20] Od nalaza keramičkih posuda, uočeno je prisustvo germanske keramičke produkcije. Na lokalitetu Svetinja, sakupljeni su delovi od ukupno 14 posuda, od koje su dve imale glačanu dekoraciju, dok su ostale bile ukrašene pečatnim ornamentima, koje se pripisuju Gepidima.( T. I / 6 )[21]
Prisustvo gepidskih keramičkih posuda, uočeno je i u kasnoantičkom sloju na lokalitetu Sapaja, gde je pored gepidske keramike sa žigosanim ornamentom, uočeno i postojanje hunskodobne keramike, sa uglačanim ornamentom.[22]


[1] Isto, op. Cit., 93
[2] Lj. Bjelajac, Amfore Gornjomezijskog Podunavlja, Beograd 1996., str. 113
[3] M. Поповић, op. Cit., 24
[4] Ђ. Јанковић, op. Cit., 158
[5] Isto.
[6] М. Томовић, Текија, керамика са утврђења, Старинар XXXIII – XXXIV, Београд 1984., стр. 347
[7] Isto, 133 - 144
[8] Isto.
[9]Ђ. Јанковић, op. Cit., 135
[10] И. Поповић, op. Cit., 155 - 161
[11] Isto, 163
[12] Isto, 165
[13] П. Шпехар, op. Cit., 175
[14] Isto, 139
[15] Isto, 181
[16] S. Petković, Rimski predmeti od kosti i roga sa teritorije Gornje Mezije, Beograd 1995., str. 50
[17] П. Шпехар, op. Cit., 184
[18] Isto, 190
[19] Isto.
[20] Д. Димитријевић, op. Cit., 49
[21] М. Поповић, op. Cit., 21
[22] Д. Димитријевић, оp. Cit., 49

Ušće Timoka


Na levoj obali Timoka, neposredno iznad mesta gde se uliva u Dunav, nalazi se tvrđava koja nije arheološki istraživana, ali je spominju raniji istraživači. U rimskim izvorima se spominje kao Dortico, Marsilji je navodi pod imenom Deč, dok Kanic navodi da se utvrda nalazi 2,5 km od ušća Timoka.[1] Rekognosciranjem terena 1991. godine, nisu konstantovani ostaci fortifikacije, kao ni tragovi materijalne kulture.[2]


[1] Isto, 46
[2] П. Шпехар, op. Cit., 87

Radujevac - Karamizar


Između Prahova i ušća Timoka, na oko 0,5 km uzvodno od Radujevca, na potezu Karamizar, nalazi se manje utvrđenje, dimenzija oko 60 x 60 m, koje je prvi primetio F. Kanic.[1] Sondažnim istraživanjima sprovedenim 1960. godine konstantovano je da utvrda ima kvadratni oblik, dimenzija 50 x 50 m, sa isturenim kružnim kulama na uglovima, od kojih je jedna iskopana. ( Slika 30 ) Bedemi kastruma su različite debljine i rađeni su od kamena u donjim, i kombinacijom kamena, opeke i maltera u gornjim zonama.
Na osnovu nalaza pokretnog materijala i elemenata vojne arhitekture, kao i na osnovu tehnike izgradnje koja je primenjena, fortifikacija je opredeljena u period IV do VI veka.[2]


[1] П. Шпехар, op. Cit., 87
[2] Ђ. Јанковић, op. Cit., 45

Prahovo - Aquae


Prahovo se nalazi na jednoj od najznačajnijih raskrsnica u Timoku i na Dunavu, u Priobalnoj Dakiji. Grad Prahovo je približno pravougaone osnove, najveće dužine unutar rovova oko 850 m, a najveće širine oko 450 m.[1] ( Slika 29 )
Utvrđenje kod Prahova je zabeleženo još krajem XVII veka od strane Marsiljija, a kasnije pred kraj XVIII veka pominje ga i Kanic i Milićević.
Arheološkim istraživanjima obavljenim prilikom izgradnje hidroelektrane Đerdap II, pokazala su da se na mestu današnjeg Prahova nalazilo prostorno i značajno sntičko naselje.[2] Na jugozapadnoj strani utvrđenja vidljiv je površinski zid znatne visine, oko 3 m, i potiče iz poznorimskog perioda. Na severnoj strani prema Dunavu, jedan potok je otkrio temelje antičkog bedema, građenog od velikih obrađenih kamenih blokova. Zidovi se pružaju paralelno sa Dunavom u dužini od 840 m. Rastojanje između severnog i južnog zida u sredini iznosi oko 485 m, a na istočnoj strani ono se smanjuje na 135 m. Otkriveni bedemi su pripadali ranovizantijskom dobu, koji su obuhvatali civilno naselje i kastel.[3] Sa spoljne strane bedema bili su rovovi. Najveći rov je bio ispred južnog bedema, širine 90 m, dok su rovovi ispred istočnog i zapadnog bedema široki 60 m. Otkriven je samo temelj kule, prečnika 8,00 m, koji je građen kamenom i malterom sa dodatkom tucane opeke. Temeljni deo kule datovan jeu drugu polovinu V veka. U Prahovu su izdvojene dve građevinske faze:
Prva faza se vezuje za vreme Anastasija.
Druga faza obuhvata vreme Justinijana, koja je u celini obuhvatala prvu fazu.[4]


[1] Ђ. Јанковић, op. Cit., 125
[2] П. Петровић, Римљани на Тимоку, Археологија Источне Србије, Београд 1997., стр.. 123.
[3] Isto.
[4] Ђ. Јанковић, op. Cit., 124 - 126

Borđej


Lokalitet Borđej se nalazi na oko 10 – ak km od Negotina, na dominantnom brežuljku sa leve strane puta prema Kladovu. Prva zaštitna sistematska iskopavanja su vršena 1980. godine, u cilju dobijanja oblika i definisanja tipa utvrđenja. Tom prilikom su otkriveni severni i deo južnog bedema spoljnog – mlađeg utvrđenja, kao i bedemi unutrašnjeg centralnog utvrđenja sa dva stupca unutar centralne građevine. ( Slika 28 ) Dimenzije centralne građevine iznose 19,6 x 19,6 m, dok dimenzije spoljnog utvrđenja iznose 36 x 36 m.
Bedemi spoljnog utvrđenja, kao i ojačanje izvedeno sa unutrašnje strane južnog bedema centralne građevine, razlikuju se po tehnici građenja od bedema i stubaca unutrašnjeg utvrđenja. Kod spoljnog utvrđenja iznad temelja je moćan sloj nepravilnog, malo pritesanog kamena, koji je vezan malterom, potom slede nekoliko redova opeka. Bedemi centralnog utvrđenja, kao i stupci u njegovoj unutrašnjosti, građeni su na isti način: na supstrukciju od dva reda opeka postavljen je red od tesanika i peščara, koji čine temeljnu stopu, zatim slede dva reda tesanika, pet redova opeka, sloj sitnijeg kamena, sloj krupnijeg kamenaa i opet sloj sitnijeg kamena. Stupci centralne građevine se razlikuju u načinu gradnje samo po tome što se iznad temeljne stope nalaze tri reda tesanika.
Na utvrđenju Borđej izdvojene su dve građevinske faze.
Prva faza pripada IV veku, za koju se vezuje centralna građevina – prezidijum.
Drugoj fazi pripada spoljno utvrđenje, i datuje se u VI vek.[1]

[1] A. Цермановић Кузмановић, Борђеј касноантичко утврђење ( извештај о археолошким истраживањима у 1980 ), Ђердапске свеске III, Београд 1984., стр. 217. 

Mora Vagei


Utvrđenje na lokalitetu Mora Vagei nalazi se na oko 2,5 km istočno od sela Mihajlovca, na putu prema Negotinu, na levoj obali Kameničkog potoka, kod njegovog ušća u Dunav. Lokalitet je prvi put bio zabeležen od strane F. Kanica. Prva sistematska istraživanja su preduzeta 1981. godine, kada je tom prilikom otkriveno utvrđenje sa više građevinskih faza. Na utvrđenju postoji kontinuitet života od neolita preko bronzanog doba, pa sve do kraja VI veka.prvi put je sagrađeno u I veku, a krajem III i u toku IV veka izgrađeno je drugo utvrđenje, rušeno u dva maha i obnavljano u VI veku.
Najbolje je istraženo kasnoantičko utvrđenje, koje je kvadratnog oblika, dimenzija 18,50 x 18,50 m, sa kulom u sredini. ( Slika 27 ) Bedemi su građeni od pritesanog kamena, sa libažnim slojevima od opeka. Ulaz u utvrđenje se nalazilo na sredini zapadnog bedema, širine 1,80 m. Kapija je u dva navrata prepravljana. Prvi put kada je na desnoj strani ulaz bio sužen dodavanjem dovratnika od opeka, a drugi put kada je definitivno zazidan. U sredini utvrđenja uzdizala se kula, dimentija 6 x 6 m. Temeljni deo kule sastoji se od rečnih oblutaka zalivenih malterom. Na dno kule, na nivou drvenih oblica, bio je bunar. Prostor između severnog, istočnog i južnog bedema, sve do stubaca kule na zapadnoj strani, obuhvatale su podrumske prostorije. Prilaz podrumskim prostorijama bio je moguć postojanjem stepenica. Kasnoantičko utvrđenje ima dva rova, širine 3,30 m. Prvi na 15 m od bedema, drugi udaljen od prvog 7,36 m.
Kasnoantičko utvrđenje na lokalitetu Mora Vagei pripada tipu burgusa. Na njemu su izdvojene dve građevinske faze:
Prva faza pripada vremenu izgradnje kasnoantičkog utvrđenja, krajem III i početkom IV veka.
Druga faza se vezuje za obnovu utvrđenja – V i VI vek.[1]


[1] A. Цермановић Кузмановић, Античко утврђење Мора Вагеи код Михајловца, Ђердапске свеске III, Београд 1986., стр. 456  

Mihajlovac - Blato


Na oko 3,5 km severozapadno od Mihajlovca, udaljenom 300 m od Dunava, na jednom uzvišenom platou, na lokalitetu Blato, nalaze se ostaci kasnoantičlog utvrđenja koje se pominje u izvorima. Presecanjem trase savremenog puta Negotin – Kladovo, uništen je zapadni deo i zapadni krajevi severnog i južnog odbrambenog bedema utvrđenja.
Prva istraživanja zaštitnog sistematskog karaktera su izvršena 1964. godine.[1]
Utvrđenje u Mihajlovcu se sastoji od kule kvadratnog oblika, veličine 19,32 x 19,54 m, utvrđene snažnim bedemima sa četiri stuba u unutrašnjosti, koji su nosili visoku kulu osmatračnicu, i spoljašnjih odbrambenih bedema. ( Slika 26 ) Ulaz u kulu nalazi se na istočnom zidu. Ulaz je u jednom trenutku zazidan lomljenim kamenom i opekama ulivenim u krečni malter bez određenog reda. U unutrašnjosti kule otkrivena su tri stupca kvadratne osnove, približno istih dimenzija, oko 1,70 x 1,70 m, sa neznatnim odstupanjima. Sačuvana je samo cela dužina istočnog bedema.
Utvrđenje je datovano na osnovu pokretnog materijala u drugu polovinu IV veka. Stradalo je u požaru, do kojeg je došlo prilikom nekog od napada početkom V veka, ili najkasnije u velikoj rušilačkoj najezdi 441. godine.[2]

[1] Lj. Prodanović, Lj. Zotović, Početni radovi Arheološkog instituta na istraživanju arheoloških spomenika priobalnog pojasa Dunava, Arheološki pregled, 6, Beograd 1964., str. 57
[2] M.Томовић, Михајловац Блато, касноантичко утврђење, Ђердапске свеске III, Београд 1986., стр. 413 

Ušće Slatinske reke


Kastel kod ušća Slatinske reke prvi je registrovao F. Kanic. On je na ovom prostoru registrovao dva kastela. Jedan kastel se nalazio na levoj obali Slatinske reke, na jezičastom platou, neposredno iznad puta Brza Palanka – Negotin. Kanic je dao njegove dimenzije, koje iznose 30 x 30 m. ( Slika 25 )
Drugi kastel kojeg je Kanic locirao 280 m uzvodno od ušća Slatinske reke, ima dimenzije 55 x 55 m, koje neznatno odstupaju od realnih dimenzija kastela, utvrđenih arheološkim iskopavanjima.[1]
Prilikom sistematskih istraživanja u periodu od 1980. do 1982. godine, otkriveno je naselje i nekropola iz I veka stare ere i I veka nove ere, u središnjem delu paleovizantijskog kompleksa; naselje i utvrđenje iz IV veka; utvrđenje iz VI veka i naselje iz ranosrednjovekovnog perioda.[2]
Ranovizantijsko utvrđenje na ušću Slatinske reke je približno pravougaonog oblika, dimenzija 55 x 44,5 m, sa četiri kružne kule na uglovima i jednom kvadratnom na severnom bedemu. Kula i bedemi građeni su na isti način, u karakterističnom opusu sa alternacijom redova kamena i opeka. Spoljni prečnik kule iznosi 7 m, a očuvana visina kule od 1 do 1,5 m. Širina bedema se kreće od 2,20 do 2,75 m. Sa unutrašnje strane severnog i južnog bedema konstantovano je postojanje ispusta. Na ispustu, na južnom bedemu su bili postavljeni pilastri zidani od opeka, gde je slična sitacija bila primećena i na kastelima Saldum i Donje Butorke. Na osnovu keramičkog i numizmatičkog materijala, na ranovizantijskom utvrđenju na ušću Slatinske reke, izdvojene su dve građevinske faze:
Prva faza se vezuje za vreme Justinijanove građevinske aktivnosti u VI veku.
Druga faza obuhvata period vladavine Mavrikija. U ovoj fazi je došlo do obnove utvrđenja, kada je na severnom bedemu dodata manja četvorougaona kula.[3]

[1] M. Kораћ, А. Јовановић, Ушће Слатинске реке рановизантијски кастел, Ђердапске свеске II, Београд 1984., стр. 191
[2] A. Joвановић, М. Кораћ, Ђ. Јанковић, Ушће Слатинске рекерановизантијски кастел, Ђердапске свеске III, Београд 1986., стр. 387
[3] M. Кораћ, А. Јовановић, op. Cit., 193

Egeta


Egeta je rimsko naselje i utvrđenje kod Brze Palanke na Dunavu. Njen položaj na rakrsnici dunavskih puteva je uticao da Egeta u svim razdobljima svoje istorije ima snažnu vojnu posadu. ( Slika 24 )
Prve podatke i plan utvrđenja u Brzoj Palanci dao austrijski grof i inženjer Marsilji 1680. godine. Na osnovu njegovog plana vidi se da je utvrđenje pravougaone osnove sa kružnim kulama na uglovima, od kojih se zapadna kula tada dobro videla, dok su ostale, zajedno sa bedemima bile pokrivene zemljom. Marsilji je zabeležio i antički put popločan kamenom, koji se iz logora račvao na sever prema Trajanovom mostu, i na zapad prema Donjem Milanovcu.
Podrobnija obaveštenja o starinama u Brzoj Palanci ostavio je F. Kanic. On je video i izmerio tri kastela ( A, B, C ) i ostatke civilnog naselja na samoj obali Dunava. Prema Kanicu, najveći je kastel A, razmera 106 x 94 m. Srednje veličine je kastel B, razmera 54 x 26 m, dok je najseverniji kastel C tada bio jako oštećen izgradnjom puta za Miroč. Sačuvani su, i tada dobro vidljivi bedemi, koji se od kastela A i C spuštaju upravno na obalu Dunava i zatvaraju naselje koje se razvijalo u podnožju kastela.
Kanic je video u blizini crkve u Brzoj Palanci i ostatke civilnog naselja Egete, koje su još tada visoke vode Dunava plavile. Od naselja je prema kastelu A vodio jedan put.[1]
Utvrđenje u Brzoj Palanci je podignuto na levoj obali Crkvenog potoka, na dominantnom bregu, koji je sa tri strane dobro zaštićen strmim liticama, dok je za prilaz mogla biti korišćena jedino pogodna zapadna strana. Utvrđenje je sagrađeno od lomljenog kamena, nepravilne četvorougaone osnove, dimenzija 84 x 33 m. Na uglovima su postavljene kružne kule, neposredno uz ru platoa, koje su vremenom obrušene. Debljina bedema iznosi 2,10 m, a očuvana visina iznaosi najviše 2 m. Konstrukcija bedema je jednostavna: veći pritesani kamenovi ređani su uz ivice, a unutrašnjost ispunjena sitnijim lomljenim kamenom, oblucima, a veoma retko komadima opeka zalivenih malterom. Kula na uglovima su većim delom obrušene, ali su sačuvani počeci, koji omogućavaju pouzdanu rekonstrukciju.
Severno od predhodno pomenutog kastela, konstantovan je bedem od kamena i opeke, u dužini od 8,00 m, koji se pruža u pravcu sever – jug. Bedem je delom oštećen, a u iskopu, koji je prilikom vađenja kamena učinjen, vidljiv je nadzemni deo bedema sa pet redova opeka u libažnom sloju, i substrukcijom od lomljenog kamena zalivenog malterom. Debljina bedema iznosi 3,40 m. Bedem se prema jugu prati po konfiguraciji terena u dužini od 70 m, kada skreće na istok, pod oštrim uglom, prema Dunavu. Na severnom kraju, odmah uz njegov vidljiv deo započinje kružna kula, kojom se na ovom delu bedema završava. Čini se, takođe, prema konfiguraciji terena, da je i ovde skretanje pod oštrim uglom, iz čega proizilazi da je u pitanju utvrđenje trougaone osnove. Ovo utvrđenje leži prema Kanicovom planu između kastela B i C. Kastel vremenski pripada kasnoj antici, sudeći prema građevinskom materijalu i tehnici gradnje. Moguća trougaona osnova ga približava ka istodobnom kastelu Bosman, na đerdapskom limesu.[2]

[1] П. Петровић, Брза ПаланкаЕгета, Ђердапске свеске II, Београд 1984., стр. 153 - 159
[2] Isto.

Ljubičevac - Glamija


Lokalitet Glamija se nalazi neposredno na obali Dunava, oko 2 km nizvodno od sela Ljubičevac, na velikoj okuci prema selu Grabovica.
Godine 1939. Fjuks je zabeležio da se na lokalitetu Glamija nalazi utvrđenje za koje je smatrano da bi mogao biti rimski kastel. V. Kondić u svom izveštaju sa rekognosciranja obale Dunava 1965. godine, dao je podatke o sadašnjem stanju kastela, čije dimenzije iznose oko 25 x 25 m. Utvrđenje je skoro u potpunosti uništeno vađenjem kamena, ali se prema pravcu pružanja rovova može približno oceniti da su zidovi pripadali manjem pravougaonom kastelu. Zbog velike razorenosti lokaliteta, nisu bili otkriveni ostaci bedema. Ispitan je samo deo uz severni rov, gde su konstanotovani tragovi poda, koji je bio poplpčan odlomcima opeka i sitnog kamena od oblutaka. Na dubini od 0,20 m ispod pomenutog popločanja, postojalo je drugo popločanje, takođe od oblutaka i opeka. Na dubini od 0,20 m, ispod drugog uočenog popločanja otkrivena je mala potkovičasta peć, prečnika 0,78 m, ispunjena šljunkom izmešanim sa garežom. Na dubini od 0,50 m ispod nivoa potkovičaste peći, konstantovan je zid. Zid je rađen od lomljenog kamena i krečnog maltera sa velikom količinom rečnog šljunka. Očuvana debljina zida iznosi 1,10 m. Utvrđenje na lokalitetu Glamija je nastalo u početku IV veka, a na početku V veka je već bilo napušteno.[1]


[1] M. Паровић - Пешикин, ЉубичевацГламија, Ђердапске свеске II, Београд 1984., стр. 138  

Milutinovac


Ranovizantijski kastel u selu Milutinovcu, podignut je na strateški povoljnom mestu, tamo gde je dunavski ključ najuži. Poseban razlog za podizanje utvrđenja na ovom mestu proizišlo je iz potrebe da se obezbedi kritična tačka, veliki sprud koji daleko zalazi u vode Dunava, i tako predstavlja idealno mesto za prelaz neprijatelja.
O lokalitetu ne postoje određene arheološke beleške. Utvrđenje je arheološki istraženo 1981. i 1982. godine. Tom prilikom je otkriveno utvrđenje, koje je u osnovi predstavljalo blago naglašeni trapez. ( Slika 23 ) Spoljne dimenzije utvrđenja iznose 52 x 57 m. Uglovi utvrđenja završeni su kružnim kulama. Samo južna kula na obali ima u osnovi pun krug, a ostale ugaone kule su elipsoidne. Na sredini obalnog bedema otkrivena je i jedna četvorougaona kula kroz koju se verovatno i ulazilo u utvrđenje. Bedemi i kule rađeni su u tehnici opus mixtum, sa smenjivanjem libažnih pojaseva od pet redova opeka i pojaseva od tri do četiri reda kvadera.[1] Ovo utvrđenje  se ne razlikuje mnogo od drugih utvrđenja na dunavskom limesu, koja su pouzdano datovana u VI vek. Utvrđenju u Milutinovcu prilikom podizanja predhodila je samo jedna dačka građevina od slabog materijala, koja je u vreme podizanja bila u potpunosti negirana, pa se može reći da je ovo utvrđenje podignuto na čistom terenu. Pomenuta dačka građevina leži pod severnim uglom utvrđenja u Milutinovcu. Dačka građevina je u osnovi oblika pravougaonika, razmera 30,80 x 12,90 m. Namena građevine nije poznata, a datovana je na osnovu keramičkog materijala u vreme od II veka stare ere do sredine I veka nove ere[2]

[1] П. Милошевић, М. Јеремић, Кастел у Милутиновцу, Ђердапске свеске III, Београд 1986., стр. 251
[2] Isto.

Vajuga - Karaula


U neposrednoj blizini današnjeg sela Vajuga, na putu prema Korbovu, nalazio se jedan veći rimski kastel. To je veoma uočljivo na osnovu konfiguracije terena, koji zauzima izrazito dominantan položaj u odnosu na čitavu okolini, posebno na reku Dunav.
Polazna tačka istraživanja je bila skica, koju je sačinio F. Kanic. Sondažnim istraživanjima na severozapadnom prostoru pored sadašnjeg puta Vajuga – Korbovo, otkriven je severni zid kastela sa ostacima baza za kapiju, a zidovi su konstantovani u negativu. Radi utvrđivanja istočnog bedema kastela, vršena su istraživanja na istočnom delu utvrđenja, i tom prilikom je otkrivena jedna manja jednobrodna bazilika, koja je po svojoj tehnici gradnje karakteristična za period obnove limesa u vreme Justinijana. Na severozapadnom delu otkrivena je srednjovekovna nekropola.
Na osnovu podataka dobijenih sondažnim istraživanjem, može se uočiti dug vremenski period postojanja ovog kastela, sa naglašenim kontinuitetom posle propasti rimskog carstva i obnove Justinijana.[1]


[1]   Љ. Поповић, Вајуга Караула ( извештај са археолошких истраживања 1980. године ) Ђердапске свеске II, Београд 1984., стр. 109 

Rtkovo - Glamija I


Lokalitet Glamija I nalazi se na desnoj obali Dunava, preko puta rumunskog sela Hinova, oko 3 km nizvodno od sela Rtkova. Lokalitet predstavlja prirodno manje uzvišenje na strmoj i visokoj obali Dunava i predstavlja najistaknutiju tačku prema rumunskoj strani, iz čega proizilazi njegov značaj u okviru odbrane limesa. (Slika 22)
Prvi istraživači koji pominju postojanje utvrđenja su : Marsilji, Kanic i Fjuks. Vasić pominje Rtkovo, ali ne i lokalitet Glamiju I[1].
U toku kampanje sistematskog istraživanja, koja je trajala od 1980. do 1982. godine, otkriveni su ostaci dvaju utvrđenja, i to: manjeg unutrašnjeg i većeg spoljašnjeg.
Manje utvrđenje je kvadratne osnove, dimenzija 18,5 x 18,5 m sa spoljašnje, i 14,5 x 14,5 m sa unutrašnje strane, sa očuvanim zidovima u visini i do 1,5 m na pojedinim mestima. Temelji zidova su rađeni velikim rečnim oblucima i lomljenim kamenom vezanim kvalitetnim malterom. Ulaz je delimično očuvan i nalazi se na zapadnom zidu. U sredini utvrđenja otkrivene su četiri simetrično raspoređene četvrtaste zidane supstrukcije za zidane stupove, koji su nosili stražarsku kulu. Od većeg – spoljašnjeg utvrđenja, otkrivena je severozapadna, jugozapadna i severoistočna kula, kao i delovi zida na severu, zapadu i jugu. Ovo veće utvrđenje je građeno u pravcu sever – jug, razmera 55 x 51 m. Spoj bedema i kula je ojačan jakim segmentom na kome su vidljivi tragovi ulaza u kulu, a kod svake kule su otkriveni i odgovarajući perimetralni zidovi građeni od opeke. Za razliku od starijeg – unutrašnjeg utvrđenja, koje je veoma bogato pokretnim materijalom, veće utvrđenje nije dalo skoro nikakve nalaze.
Na osnovu stratigrafije i analize pokretnih nalaza, izdvojene su dve faze života u utvrđenju: starije i mlađe.
Starija faza se odnosi na unutrašnje – manje utvrđenje, koje je bogato nalazima, i datovano je novcem Valentijana, Gracijana, Teodosija, Honorija i Arkadija u IV vek.
Mlađa faza se vezuje za veće – spoljšnje utvrđenje, koje je nalazima siromašnije od utvrđenja iz starije faze. Ova mlađa faza datovana je novcem Anastasija i Justina u kraj VI veka.[2]

[1]  M. Габричевић, Ртково Гламија I, касноантичко утврђење, Ђердапске свеске III, Београд 1984., стр. 74
[2]   Isto.

Trajanov most - Pontes


Kastel Pontes nalazi se na oko 5 km nizvodno od Kladova, u čijoj blizini se nalaze ostaci Trajanovog mosta, sagrađenog 103 – 105. godine. Kastel Pontes je izgrađen istovremeno sa kastelom Drobeta na suprotnoj strani Dunava.[1]
Prvi koji nam je ukazao na ostatke kastela na desnoj obali Dunava, bio je Marsilji. Obilazeći obalu Dunava, F. Kanic je uočio ostatke Trajanovog mosta, kao i ostatke utvrđenja koje ga je branilo. Zaštitna sistematska iskopavanja sprovedena su 1979. godine prilikom izgradnje hidroelektrane Đerdap II. Istraživanja su bila usmerena na desnu obalu Dunava, tako da je tom prilikom konstantovano utvrđenje sa dimenzijama 112 x 120 m, bez vidljivih isturenih ugaonih kula. Nasuprot pomenute veće, konstantovana je i manja utvrda, dimenzija 50 x 30 m, na levoj obali nekadašnjeg korita reke. Veće utvrđenje koje se nalazilo nizvodno od mosta, uslovilo je postojanje života u kontinuitetu od I do IV veka. Utvrđenje je sagrađeno delom na veštačkoj peščanoj platformi. Bedemi su u temelju građeni od lomljenog kamena i rečnih oblutaka, vezanog malterom, dok je zona iznad temelja građena od većih, pravilno obrađenih kamenih blokova. ( Slika 21 )Istom prilikom je izgrađena i istočna kapija, flankirana dvema kulama, koje su imale dimenzije 2,25 x 2,25 m, dok je zapadna kapija bila flankirana sa dve kvadratne kule, dimenzija 2 x 2 m. Istražen je takođe i, južni bedem gde je uočena prvobitna kapija. Na severnom bedemu je uočena jugoistočna ugaona kula, pravougaone osnove, spoljašnjih dimenzija 5 x 4,5 m. Na osnovu nalaza pokretnog materijala, uočeno je pet građevinskih  faza.
Prva faza obuhvata period izgradnje, i odnosi se na I i II vek
Druga faza se odnosi na izgradnju naselja u II veku.
Treća faza se vezuje za period od II do III veka.
Četvrta faza se vezuje za nalet varvara u IV veku. Za ovu fazu je karakteristično dodavanje spoljne kule na istočnom bedemu.[2]
Peta faza obuhvata period hunskog prodora o čemu svedoče ostave novca od pet zlatnih solida Teodosija II, nađenoj na podu kuće.[3]


[1]  M. Vasić, op. Cit., 178
[2]  J. Rankov, op. Cit., 186
[3]  M. Vasić, V. Kondić, op. Cit., 110

Donje Butorke


Na 500 m uzvodno od Kladova, preko puta rumunskog sela Skela, nalazi se lokalitet Donje Butorke. Obilazeći obalu Dunava, prvi ga je konstatovao i opisao F. Kanic, navodeći da se radi o četvorougaonom kastelu sa zaobljenim uglovima, čije dimenzije iznose 55 x 34 m.[1]
Zaštitna sistematska iskopavanja su započeta 1964. godine, kada je izgradnjom teretnog pristaništa i brodoremonta uništen najveći deo rimske nekropole kraj utvrđenja, tako da su tadašnja istraživanja bila usmerena na otkrivanju konture kastela, a 1972. godine obavljeni su radovi kojima je bila obuhvaćena celokupna ugrožena površina. Tada su ispitane tri lokacije. Rimsko utvrđenje, prostor naselja i kasnosrednjovekovna nekropola.
Na osnovu rezultata dobijenih tadašnjim istraživanjima, može se približno definisati oblik kastela. Ono je skoro kvadratne osnove, dimenzija 46 x 45 m. Na uglovima kastela su se nalazile okrugle kule. ( Slika 20 ) Istočna kula od koje su očuvani samo temeljni ostaci, sa spoljne strane je imala tri zrakasto raspoređena stupca, dužine 1,5 i širine 1 m. Funkcija ovih stupaca je bila da pruži kuli pojačanja, jer je zbog blizine Dunava bila izložena stalnom potapanju.Prilazi južnoj i zapadnoj kuli bili su u vidu levkastog hodnika.Ulaz u utvrđenje se nalazio na jugozapadnom bedemu, koji je kasnije skroz uništen. Sa unutrašnje strane ovog jugozapadnog bedema nalazila su se četiri simetrično postavljena pilastra, različitih dimenzija, koji su formirali ulaz – kapiju.
U sredini utvrđenja otkrivena je centralna građevina, dimenzija 18,5 x 19 m, nepravilno postavljene u odnosu na bedeme kastela, koje je bilo popločeno većim kamenim tesanicima, širine 0,80 m. Unutar ove građevine su nađena četiri stupca, od kojih je zapadni oštećen ukopavanjem jedne jame.
Na osnovu arhitektonskih ostataka na ovom utvrđenju su izdvojene dve građevinske faze:
Prvoj fazi bi pripadalo utvrđenje izgrađeno u vreme Dioklecijana, za koga treba vezati centralnu građevinu – prezidijum sa tetrapilonom.
Druga faza se vezuje za vreme Justinijana, kada je usledila obnova utvrđenja na limesu. Tom prilikom oko Dioklecijanovog prezidijuma izgrađeno je veće utvrđenje sa okruglim kulama i jednom kulom sa apsidom.[2]


[1]  A.Цермановић Кузмановић, Доње Буторкње римско утврђење код Кладова, Старинар XXVIII – XXIX, Београд 1979., стр. 127 – 133
[2]   Isto.

Sip


Ruševine kastela se nalaze na ulazu u antički plovidbeni kanal, uzvodno od današnjeg ulaza u sipski kanal, zapadno od ušća rečice Kašajne. Kastel u Sipu je imao važnu ulogu u sistemu plovidbenog putovanja Dunavom. Kastel je, sudeći prema konfiguraciji terena, bio manjih dimenzija, tako da je u njemu mogao biti smešten menji odred koji je kontrolisao ukrcavanje odnosno iskrcavanje jedinica.
Zaštitnim arheološkim radovima koji su obavljeni 1964. i 1965. godine, ustanovljeno je postojanje kastela kvadratne osnove sa ugaonim kulama. Osnova kastela je nepravilna, jer su bedemi nejednake dužine.( Slika 19 ) Najduži je severni bedem ( 31 m ), a najkraći istočni (28,80 m), dok se južni i zapadni međusobno razlikuju. Objekat je u celini slabo očuvan, a kule u velikoj meri su uništene. Svi bedemi i kule su izgrađeni od pritesanog kamena uz upotrebu belog krečnog maltera sa sitnim šljunkom ili tucanim kamenom. Jedino je kod popravke severnog bedema i delova zapadnog i istočnog bedema uz  kule upotrebljen crvenkasti malter sa tucanom opekom. Severni bedem je najoštećeniji, okrenut je prema Dunavu, na kome je konstantovan otvor kapije. Južni bedem je bio vidljiv još pre početka iskopavanja.[1]
Određene građevinske faze se mogu zapazitina unutrašnjoj strani bedemskog zida, na onom mestu gde su se na bedem naslanjale ugaone građevine. U gornjem delu zida upotrebljen je crvenkasti malter svetlije boje, sa dosta kreča i šljunka, a ispod te zone malter ima tamniju crvenu boju sa krupnije tucanom opekom i sa nešto manje šljunka. U strukturi zida zapaža se da je i pritesan kamen drugačijeg oblika u odnosu na ostale zidove. Taj deo je bio dodat ili ubačen u stariji, oštećen ili porušen zid.
Kroz zapadni bedem konstantovani su tragovi jednog koso postavljenog kanala, koji prolazi kroz bedem u pravcu severozapad – jugoistok. Kanal je građen od opeka sa crvenkastim malterom, čije je dno popločeno opekom. Širina kanala iznosi oko pola metra.[2]


[1]   П. Милошевић, Сип, касноантичко утврђење, Старинар XXXIII – XXXIV, Београд 1984., стр.  357
[2]   Isto.

Karataš - Diana


Lokalitet Diana se nalazi na uzvišenju od 300 m nizvodno od brane hidroelektrane Đerdap I, na obali Dunava. Prvi koji je obišao lokalitet i dao nam podatke o njemu je F. Kanic. On je uočio ostatke kastela naspram rumunskog sela Gura Vaj, čije dimenzije iznose 172 x 100 m, sa bedemom širine 2 m, koji je očuvan u visini od 1 m, a zatim je više puta zabeležen prilikom rekognosciranja na ovom području. Budući da se u blizini lokaliteta nalazi kamenolom za potrebe izgradnje brane, prva sondažna istraživanja započeo je Ilija Janković 1964. godine. Nekoliko godina kasnije 1971. arheološka istraživanja obavili su V. Kondić i Lj. Zotović. Prilikom ovih istraživanja uhvaćen je gabarit utvrđenja, a određene su i njegove dimenzije koje iznose 140 x 134 m. Vremenom su ova istraživanja prerasla u sistematska istraživanja pod rukovodstvom J. Rankov.[1]
Tokom istraživanja uočene su južna i zapadna kapija, dimenzija 3,80 x 3, 40 m, koje su ojačane dvema pravougaonim kulama, čije dimenzije iznose 3,40 x 4,50 m. Kule su postavljene tako da su stvarale propugnakulum, kako bi se bolje vršila odbrana. Pored kula koje su branile ulaz u utvrđenje, konstantovane su i ugaone kule pravougaonog oblika. ( Slika 18 ) Na utvrđenju Diana izdvojene su četiri građevinske faze:
Za prvu fazu se vezuje sam nastanak utvrđenja u I veku, odnosno vreme Trajana.
Druga faza obuhvata period Severa, odnosno početak III veka.
Treća faza predstavlja fazu u kojoj je došlo do značajnijih građevinskih intervencija, u smislu ojačavanja bedema i doziđivanja spoljnih kula, koje se vezuju za kasnoantički period – prelaz iz III u IV vek. U prvim decenijama IV veka lateralnim bedemima utvrđenje je prošireno do reke čime se pojačava bezbednost rečnog pristaništa.
Najmlađa i četvrta faza obnove života na utvrđenju posle utvrđenih slojeva paljevine i tragova velikih razaranja, datuje se u VI vek, u vreme Justinijanove obnove dunavskog limesa. Građevinske intervencije ove faze konstantovane su na ugaonim delovima bedema sa spoljne strane, i na prostoru građevine sa apsidom.[2]


[1]  П. Шпехар, op. Cit., 87
[2] J. Rankov, Kasnoantički limes u Đerdapu, Materijali  XII, Novi Sad 1986., str. 185

Tekija - Transdierna


Na 12 km nizvodno od Hajdučke Vodenice, nalazi se savremeno naselja Tekija, u čijem ataru je konstantovano utvrđenje, koje je imalo funkciju da kontroliše varvarske prodore. Prve podatke o ovom utvrđenju nam je ostavio Marsilji, koji je na brdovitom terenu nedaleko od Tekijskog potoka, uočio fortifikaciju kvadratne osnove, sagrađenu od zemlje i opeke, dimenzija 27 x 27 m, sa četiri kružne kule i rovom koji je okolo. ( Slika 17 ) Postoje i drugi podaci o Tekijskom utvrđenju, koje nam je pružio F.Kanic, a koji je konstatovao na desnoj obali Tekijskog potoka deblje zidove jedne veće građevine sa više odaja, čiji je južni zid imao dužinu 36 m. Pošto nije našao Marsiljijevo utvrđenje, on smatra da se rimski kastel nalazio na levoj obali potoka, gde je i konstantovao neke zidove, sa dimenzijama 100 x 84 m. Poslednji koji je pred kraj II svetskog rata obišao đerdapski limes i dao podatke o Tekiji, jeste E. Swoboda. Godine 1934. na ovom mestu je podignuta zgrada đerdapske rečne uprave, prilikom čega je konstantovana utvrda. Na osnovu planova zgrade i razgovora sa inž. Josimovićem, Swoboda je uočio da se na tom mestu nalazila građevina, dimenzija 30 x 30 m, čiji su zidovi iskorišćeni kao temelji zgrade rečne uprave, čime su potvrđeni Marsiljijevi podaci.[1]
Zbog modernog naselja, sa brojnim zgradama, arheološka istraživanja realizovana su mnogo kasnije. Prva rekognosciranja i sondažna ispitivanja u Tekiji započeo je Arheološki institut u Beogradu, u vezi sa programom spasavanja arheoloških i kulturno – istorijskih spomenika na Đerdapu. Rekognosciranjem 1962. godine uočeni su ostaci bedema na desnoj obali potoka, dok manjim sondažnim istraživanjima uzvodno od tekije, otkriveni su ostaci neke veće građevine.
Istraživanja u Tekiji započeta su 1968. godine, a nastavljena su 1969. i 1970. godine, koja su imala karakter više zaštitnih, nego sistematskih iskopavanja. Istraživanja 1969. godine su bila skoncentrisana na desnoj obali potoka, tako da je tom prilikom istražen severozapadni bedem, konstantovan u 1968 – oj godini. Zatim, otkrivene su severna i zapadna kula, deo jugozapadnog bedema i južna kula. U 1970. godini istraživanja su bila usmerena na levu obalu potoka, jer je desna obala već bila pod vodom. Istraživanja na desnoj obali dokazala su postojanje jednog utvrđenja, čime je potvrđen Marsiljijev podatak o postojanju jednog utvrđenja sa desne strane potoka. Istraživanja su pokazala da se utvrđenje razlikuje od Marsiljijevog i kanicovog, kao i od onog koje je konstatovao Swoboda. Kastel je nepravilno romboidnog oblika, dimenzija 32 x 25 m, sa četiri romboidne kule različitih dimenzija. Najveća je južna, a najmanja zapadna kula. U celini su istražene severna i zapadna kula, koje su najbolje očuvane. Posebnu karakteristiku ovog utvrđenja čine udvojeni bedemi. Ojačanja pored bedema imale su i kule, koje su u jednom trenutku zatrpane. Na utvrđenju u Tekiji izdvojene su dve građevinske faze:
Prva faza pripada poznoj antici, u vreme Dioklecijana.
Druga faza se vezuje za period posle napada i prodora Gota, krajem IV veka.
Kasnoantičko utvrđenje u Tekiji je povezano sa utvrđenjem u Dierni, na levoj obali Dunava. Utvrđenje u Dierni je kvadratnog oblika, dimenzija 36 x 36 m, sa četvorougaonim kulama, dimenzija 7 x 7 m. Vremenski pripada dobu Tetrarhije, ali je već krajem IV veka uništeno i nije više obnavljano.
Utvrđenja sa desne i leve strane obale Dunava, imale su zadatak da brane i štite prelaz preko reke, koji je na ovom mestu postojao.[2]


[1] A. Цермановић Кузмановић, Текија (Transdierna ), нека разматрања, Старинар XXXIII - XXXIVстр. 337
[2] Isto.

Hajdučka Vodenica


Lokalitet Hajdučka Vodenica se nalazi u Malom Kazanu, oko 12 km uzvodno od Tekije. U središnjem delu ovog paltoa, nalaze se ostaci antičkog utvrđenja pod nazivom Ćetaće. Ove ostatke, čiji stepen očuvanosti je prilično velik, evidentirali su F.Kanic i E.Swoboda.
Arheološka istraživanja su vršena u okviru zaštitnih arheoloških radova prilikom izgradnje hidroelektrane Đerdap, u periodu od 1966. do 1970. godine. Ovo utvrđenje se nalazi pored rimskog puta, osnovne strategijske transverzale dunavskog limesa, i na najpovoljnijem mestu u Malom Kazanu, gde se moglo izgraditi pristanište. Utvrđenje je približno kvadratne osnove, sa kružnim kulama na uglovima i jednom petougaonom na središnjem delu istočnog bedema.( Slika 16 ) Dimenzije utvrđenja iznose 43 x 41 m, a prečnik kula je oko 3,80 m. Ovaj fortifikacioni kompleks dopunjavaju dva lateralna zida sa kružnim kulama na krajevima, koji se spuštaju od zapadnog bedema kastela do obale Dunava. Funkcija ovih zidova je obezbeđivanje pristaništa. U unutrašnjosti kompleksa otkrivena je kula kvadratne osnove, spoljašnjih dimenzija 12,5 x 11,8 m. Nad severnim delom ovog objekta nalazi se jednobrodna sakralna građevina koja, verovatno, potiče iz vremena kada kastel nije više bio u primarnoj, fortifikacionoj funkciji.[1]
Kastel je građen od lomljenog i pritesanog kamena, sa zonama od pet redova opeka. Na isti način zidani su i bedemi, kružne i petougaone kule, kao i lateralni zidovi sa kulama. Jedino su zidovi koji su u mlađoj fazi upotrebe kastela opasivali sa spoljne strane kule, bili izgrađeni od kamenih blokova u tehnici opus kvadratum.Kula u središnjem delu koja je slabo očuvana, građena je od kamena povezanog malterom sa više redova opeka na uglovima. Jednobrodna crkva je očuvana samo u temeljnoj zoni, koja je zidana od lomljenog kamena povezanog malterom. Na kastelu nije otkriven ulaz, samo na severnom delu bedema otkriven je manji prolaz, koji je verovatno predstavljao ulaz na etaž. U unutrašnjosti bedema otkriven je veći broj ognjišta i delovi podova objekta za stanovanje. Najznačajniji nalaz na utvrđenju na hajdučkoj Vodenici predstavlja nalaz ostave zlatnog novca, koji je pohranjen u jednu keramičku posudu zajedno sa vagom, tegovima, i dr. Istraživači ovog kastela: E. Čerškov i n. Petrović, datovali su kastel u kasnoantički period u Iv vek i smatraju da je korišćen do VI veka.[2]


[1] A Joвановић, Хајдучка Воденица, касноантичко и рановизантијско утврђење, Старинар XXXIII – XXXIV, Београд 1984., стр. 319 
[2] Isto.

Veliko i Malo Golubinje


Nizvodno Dunavom od Porečke reke konfiguracija terena je ukazivala na postojanje antučkih ostataka. Pre početka zaštitnih iskopavanja bili su nam poznati podaci iz naučne literature o čemu je pisao Valtrović, kao i podaci od strane F. Kanica i E. Swobode. Prilikom rekognosciranja 1965. godine, ustanovljeno je postojanje jednog antičkog kastela u Malom Golubinju, kao i postojoanje dve osmatračnice uzvodno i nizvodno od samog kastela. ( Slika 15 ) U Velikom Golubinju su zapaženi delovi antičkih zidova, što je sve ukazivalo na deo odbrambenog sistema rimskog limesa. Prilikom sondažnih istraživanja 1967. godine u cilju utvrđivanja osnove gabarita kastela, uočena su dva zida. Tokom daljih radova 1968. i 1969. godine, detaljno je ispitana severozapadna ugaona kula kružne osnove od pritesanog kamena sa malterom, popločena opekom, čiji prečnik iznosi 5,40 m. Na udaljenosti 0,70 m, od predhodne kule, uočena je druga kula kružne osnove. Na istočnom bedemu uočen je zid neke veće građevine, rađen na tipičan vizantijski način.
Nizvodno od Malog Golubinja, na udaljenosti od 1,5 km, nalazila se manja osmatračnica u neposrednoj blizini manjeg potoka, locirana kao Nešin potok. Ovaj manji fortifikacioni objekat bio je kvadratne osnove, dimenzija 8,53 m, sa manjim odstupanjima usled naknadne oštećenosti na istočnoj i južnoj strani. Zidovi su građeni od pritesanog kamena vezanog malterom. Ispitivanjem unutrašnjosti osmatračnice, utvrđen je sokl, dimenzija 1,30 m, dok je širina zida iznosila 1 m.[1]


[1]  Љ. Поиповић, Мало и Велико Голубиње, римско и византијско налазиште, Старинар XXXIII – XXXIV, Београд 1984., стр.. 297

Ušće Porečke reke


Porečka reka, čije ime nosi lokalitet, jedna je od najvećih pritoka Dunava u Đerdapu. Ušće Porečke reke leži na sredini đerdapske deonice limesa, gde se sustiču granice kasnoantičkih provincija Mezije Prime i Dakije Ripenzis. Prve podatke o lokalitetu sa skicom terena na kojoj je označen bedem na levoj i kružna kula na desnoj obali Porečke reke zabeležio je još u XVII veku Marsilji. Prolazeći obalom Dunava, Kanic nam ostavlja neka obaveštenja o starinama na ovom nalazištu, kao i Swoboda i drugi istraživači. Istraživanja su započeta 1962. godine, a sistematski zaštitni radovi preduzimani su od 1967. do 1970. godine, u toku kojih je zahvaćen širok prostor oko ušća Porečke reke, i prilikom čega su otkriveni različiti objekti. Široko ušće Porečke reke pregrađeno je bedemom od kamena. Bedem počinje da se pruža od same obale Dunava, ispod kule na bregu Glavica i pruža se paralelno sa Porečkom rekom, a od 220 – og metra skreće pod pravim uglom, upravo na korito reke. Na mestu skretanja bedem je ojačan unutrašnjim zidom, dužine 14,10 m, paralelno sa bedemom. Bliže koritu Porečke reke, bedem je uništen bujicama, čiji ostaci su zatrpani debelim naslagama mulja. Na desnoj obali Porečke reke, bedem se produžava u istom pravcu, penjući se postepeno prema bregu Ćetaće, koji se završava sa kulom pravougaone osnove. Identične je konstrukcije kao i bedem na levoj strani, sa dužinom od 200 m. Ukupna dužina bedema iznosi 450 m, čija debljina varira od 1,80 x 2,00 m. ( Slika 14 )
Uz bedem na desnoj obali Porečke reke prislonjeno je manje utvrđenje kvadratne osnove, dimenzija 60 x 60 m, čiji zapadni bedem nije uočen. Iza bedema, u unutrašnjosti, na desnoj obali reke, otkrivene su dve kule – stražare. Obe kule su identičnih razmera ( 5 x 5), postavljene na međusobnom rastojanju od 15 m. Kule su očuvane samo u nižim, puno zidanim, temeljnim delovima. Sagrađene su od lomljenog kamena u malteru, bez opeka. Takodje, iza bedema, u unutrašnjosti, otkrivene su dve građevine pravougaone osnove, približno istuh razmera, (16 x 9) i ( 15 x 9 ) m, sagrađene od kamena i vezane malterom.
U doba Justinijana, objekti na ušću Porečke reke nisu obnovljeni. Zaštitu ove važne raskrsnice preuzeo je manji kastel poligonalne osnove, podignut visoko na bregu Ćetaće.[1]


[1] П. Петровић, Поречка река, сабирни центар за снабдевање римских трупа у Ђердапу,  Старинар XXXIII – XXXIV, Београд 1984., стр. 285 - 287

Veliki Gradac - Taliata


Kastel Taliata je jedan od najvećih i najbolje očuvanih na našem delu dunavskog limesa. Leži pored Dunava, 250 m udaljen od vode, na mestu koje čini prelaz iz Gornje u Donju klisuru Đerdapa, oko 2 km uzvodno od Porečke reke.[1] Postojanje ruševina na Velikom Gradcu prvi je zabeležio Marsilji, a zatim ga pominju i drugi putopisci i istraživači. Prva arheološka istraživanja na kastrumu Veliki Gradac počela su 1958. a sistematski radovi su trajali od 1965. do 1969. godine.Utvrđenje je imalo skoro kvadratnu osnovu, obuhvatajući u svim periodima svoga postojanja površinu oko 134 x 126 m. ( Slika 13 ) Obično se pretpostavlja da mu je predhodilo starije utvrđenje na Malom Gradcu, koje se nalazilo u njegovoj neposrednoj blizini. Utvrđenje na Velikom Gradcu je prvo predstavljalo prvobitni logor rimske Talijate, a u III veku je podignuto novo utvrđenje, čija osnova u celini odgovara osnovi prvobitnog logora. Na uglovima kastela podignute su uvučene trapezoidne kule sa plitkim ispustom na spoljnoj strani. Na istočnom bedemu nalazila se potkovičasta kula, dimenzija 3 x 2,5 m. Kapije su bile flankirane pravougaonim isturenim kulama. Kapije se nalaze na sredini bedemskog platna, dok se južna kapija za razliku od severne i  istočne ne nalazi na sredini bedema, već je postavljena znatno bliže jugozapadnoj ugaonoj kuli. Debljina očuvanih bedema nije svuda ista, u proseku iznosi oko 2 m. Bedemi su građeni od krupnijeg pritesanog kamena i vezivnog maltera. U toku arheoloških radova konstantovano je podizanje vodovoda, koji je praćen od južne kapije prema severu, substrukcije od oblutaka i lomljenog kamena, zalivenog malterom. Kanal glavnog priključka vodio je na sever, čija dubina iznosi 0,48 m, širina 0,38 m, a praćen je u dužini od 23 m. U unutrašnjosti utvrđenja konstantovana je još jedna građevina, koje se tumači kao horeum sa spratom, dimenzija 18,80 x 12,85 m. Ovom kasnoantičkom periodu pripadaju i velike terme van logora, sa njegove zapadne strane.
Ranovizantijsko utvrđenje na Velikom Gradcu karakteriše popravka kasnoantičkih bedema, čije su pravougaone kule delom nadzidane. Od kapija očuvana je samo severna, dok su ostale kapije zazidane. Zapadna kapija je zatvorena i pretvorena u baptisterijum. Crkva je bazilikalne osnove i sastoji se od naosa, čije dimenzije iznose 9,5 x 5,9 m, sa oltarskom apsidom na istoku, širine 4,40 m, i narteksom na zapadu 5,8 x 4,3 m, aneksa 3,3 x 3 m, i kule pretvorene u baptisterijum, dimenzija 8,2 x 3,5 m. Cela građevina je bila podignuta od opeka sa malterskim spojnicama. Krstionica je postavljena u južnom delu severne kule nekadašnje zapadne kapije. Krstionica je rađena od opeka, sa vezivnim slojevima debljine 2 – 4 m, na temeljima od oblutaka i maltera. Ranovizantijskom periodu pripadaju i dogranje ugaonih kula kružne osnove, sa izuzetkom kule na jugoistočnom uglu, koja je potkovičastog oblika, dimenzija 5,1 x 4 m. Uz severnu kapiju izgrađen je novi horeum, pravougaone osnove, sa dimenzijama 20,20 x 10,70 m. Građevina je kasnije napuštena, a u njenom južnom delu je kasnije izgrađena radionica metala.
U toku iskopavanja Velikog Gradca izdvojene su četiri građevinske faze:
Prva faza se vezuje za logor izgrađen u I veku, kome pripadaju najstariji horeum i delimično očuvani bedemi na severnoj i južnoj strani, kao i na uglovima logora. Prvobitni logor je stradao u požaru, čije tačno vreme rušenja nije poznato.
Druga faza obuhvata logor podignut u drugoj polovini III veka. Kao i prvobitni logor, i ovaj logor iz druge faze je stradao u požaru.
Treća faza se vezuje za izgradnju trećeg logora na početku Justinijanove vladavine. Ovo treće utvrđenje je stradalo u požaru, koji se može dovesti u vezu sa avarskim operacijama 595. godine.
Četvrta faza se vezuje za period XI – XII veka. Obeležena je popravkom bedema i konstrukcijama od lakog materijala, koje se teško mogu izdvojiti od ranovizantijskih. Na ruševinama ranovizantijske bazilike i van nje nastalo je groblje na redove, u čijoj blizini je podignuta crkvica.[2]


[1]  D. Vučković – Todorović, Veliki Gradac – antičko i ranovizantijsko utvrđenje, Arheološki pregled, 7, Beograd 1965., str. 99
[2] В. Поповић, Доњи Милановац Велики Градац ( Taliata ), римско и рановизантијско утврђење Старинар XXXIII – XXXIV, Београд 1984., str. 267 - 280